Techno za mene eksperiment i trenutak, verujem da će biti mračno i moćno kako i priliči industrijskom ambijentu. :: SJAJAN INTERVJU sa legendom hrvatske klabing scene :: Pero FullHouse!


Jedan od najpoznatijih hrvatskih DJ-eva, promotera i organizatora rejvova stiže nam ovaj petak u Beograd na veliku Lucky Rec Showcase žurku. Pero je uspeo da nadje malo vremena za naš portal i da nam da zaista sjajne odgovore o organizovanju partija, njegovom mišljenju o klabingu i još mnogo drugih sjajnih odgovora, ostaje vam samo da uživate u ovom zaista sjajnom intervjuu.  

Pozdrav Pero, stižeš nam u Srbiju posle dugo vremena, šta može publika da očekuje od tebe, ovde kod nas ima dosta klabera koji te jako poštuju i cene, pa ih sigurno zanima šta mogu da očekuju od “OLD SCHOOL” tehno Pere?

Pozdrav!

Ovo je zapravo moj prvi nastup u BG. Već sam nastupao na Exitu ali baš u Bg nikad. Bilo je dosta dogovora, ali se nikad nije sve poklopilo. Iako nikad ne znam šta ću tačno puštati jer je techno za mene eksperiment i trenutak, verujem da će biti mračno i moćno kako i priliči industrijskom ambijentu. Ne opterećujem se old skoolom. Nisam nostalgičar, uvek tražim nešto novo, eksperimentišem, pa makar i pogrešio koji put.

Kakvo je tvoje mišljenje o Gary Beck-u, hedlajneru Lucky Rec Showcase žurke?

Gary Becka odavno pratim i mislim da se radi o jednom od darovitijih autora u technu.

Promoter si već godinama mnogih žurki i festivala kako u Hrvatskoj, tako i u regionu, koliko je teško organizovati rejvove u ovo vreme? Jel ima sponzora koji su voljni da podrže elektronsku scenu u današnje vreme?

Da. Moja prva ljubav je naravno djing, ali kako nije bilo puno dobrih partija u vreme kad sam počinjao, odlučio sam organizovati partije na kojima bi mogao  puštati. I polako, neprimetno, to mi je ušlo pod kožu. Ne znam jeli to blagoslov ili prokletstvo jer odnosi puno vremena i donosi puno razočarenja. Svaki istinski promoter i organizator zna o čemu pričam. Iako brojevi govore drugačije, neki vrag nas tera da opet ugovorite sastanak s plemenom, poglavicom, šamanima…. I tako u krug. Danas je vrlo teško u Hr za domaće promotere. Ostalo nas je samo par. Paradoks je što je Hr broj 1 festivalska zemlja u EU. Upravo na Ibizi izabrana kao Dance Nation of the year. Ali to nema veze ni s Hr organizatorima, ni djevima, ni publikom. To su strani festivali za stranu publiku i ništa dobro nisu doneli domaćoj techno sceni. Evo sad kad je festivalska sezona završila, ništa se ne događa. I ono malo domaće publike što je ostalo, naučilo je gledati velike line upove tih festivala te očekuju isto od domaćih organizatora, što naravno nije moguće. Publika mora shvatiti da scena opstaje samo ako oni kupuju karte. Karte drže scenu. A ekonomska situacija je takva da je nemoguće za domaćeg clubbera da skupi za realnu cenu karte.Tako da su danas cene karata u Hrvatskoj i do 50% niže nego pre 10 godina, a publike ima i do 80% manje.  Djevi danas isto koštaju i za Nemačku i za Hr, ponekad su i skuplji jer je Hrvatska kao “in” i neke agencije traže više. Zato nisam neki optimista što se tiče opstanka domaće scene ako mislimo na neke velike brojke. Verujem da opet moramo poći iz početka, vratiti se u totalni underground i prirodnom selekcijom regrutovati novu publiku. Techno nikad neće nestati, ali naravno ima svoje uspone i padove. Na Balkanu uvek ima bar  jednu varijablu viška koja otežava stvari u odnosu na zapadne zemlje.

Koliko je teško dovesti poznate DJ-eve kao što su Carl Cox, Laurent Garnier i mnoge druge zvezde, da li se isplati u našem regionu dovoditi tako jaka imena? Jer definitivno problem Srbije i Hrvatske je taj čuveni spisak, tj. popis. Svi ti da kažeš “klaberi” hoće da dodju, ali malo je njih koji plate kartu….

Neke od tih djeva znam iz ranih dana scene u nas i to je u nekim slučajevima preraslo čisto poslovni odnos, tako da još uvek nađu vremena za nas male :).

Kao što sam već rekao, sve je teže. U Hrvatskoj je ekonomska situacija užasna. Ima publike koju to zanima, ali nemaju para. Što se tiče spiska, on je uvek sveprisutan. Više mi se puta dogodilo da imam više ljudi na spisku nego prodanih karata. Teško je to iskoreniti. Oni koji se busaju u prsa da su clubberi i deo scene, pa i prijatelji, trebali bi prvi kupiti kartu. Na žalost na listi prioriteta kad se izlazi vani, karta im je često na zadnjem mestu. Onda ti isti ljudi kukaju kako je scena loša. Začarani krug. Opet ću ponoviti, karte = scena!

Šta je za tebe “undergraund” u ovo današnje vreme klabinga?

Underground je po meni stanje svesti. Otpor namotnutim vrednostima, eskperiment, neograničenost, nepodilaženje, anti kič, minimalizam, odupiranje korporativnoj muzičkoj industriji. Nekima je underground sinonim za nekomercijanu muziku. Meni ne, jer i u underground muzici ima smeća jednako kao i u mainstreamu. Pogotovo danas kad postoje hiljade etiketa i kad baš svako može izdati stvari, bez ikakve provere kvalitete. Underground je otpor protiv bilo kakvih ograničenja slobode.

Tvoje mišljenje o komercijalnoj muzici koja je zahvatila ceo svet, tj. taj novi EDM zvuk?

U počeku sam se jako živcirao u vezi toga jer to naravno zvati dobrom muzikom je smešno. Kad pogledamo malo bolje, radi se o klincima kojima je to nametnuto od strane američke muzičke industrije koja do juče nije ni znala da su house i techno nastali u Americi. Koja je iscrpila i iscedila sve žanrove do danas i koja je bila na kolenima pre EDM-a. Ali kao što je underground ikona Mr C nedavno izjavio, ako će bar mali postotak tih klinaca za neko vreme zagrebati ispod površine i potražiti nešto više u okeanu pravog house-a i techno-a, onda se manje živciram.

Radio si sa mnogim DJ-evima u toku svoje karijere koja je sad već preko 20. godina. Ko je po tebi ostavio najveći, najbolji i najpozitivniji utisak i s kim bi uvek saradjivao?

Laurent Garnier kao muzičar, Westbam i Cox kao osobe.

Srpska i Hrvatska klabing scena, tvoje neko mišljenje? Da li ima razlike i kakvi smo u odnosu na ostatak sveta po tebi?

Nisam baš upućen kako stvari kod vas trenutno stoje, ali kod nas nisu blistave. U Zagrebu se nešto događa u nekoliko malih klubova i niče neka nova underground scena. Ostatak Hrvatske nema ni to. Sve se događa leti.

Ultra Europe ili Exit Festival? Za koji si ti tip festivala više?

Meni je uvijek prioritet muzika, pa procenite sami.

Kako se tebi čine današnji klaberi i ova scena sad?

Nisam nostalgičar i uvek gledam napred, ali žao mi je da ne mogu preneti današnjim generacijama bar delić atmosfera koje smo imali krajem ’90.ih kad je sve bilo naelektrizirano, kad se osećao entuzijazam na svakom koraku, kad smo svi na podijumu bili kao jedno i pulsirali u ritmu.

Za kraj, tebi kao “starom vuku” klabinga, iskusnom promoteru, DJ-u i producentu, šta treba da ima mladi DJ i na čemu treba najviše da radi da bi uspeo u svetu elektronske muzike?

Danas je mladima teže nego ikada jer je konkurencija prevelika, a tržište je u nas sve skromnije. Zbilja nema posebne formule osim otrcane fraze koja podrazumeva puno rada i truda i najviše od svega – puno sreće.

 

Avatar photo

Autor: Igor