Goran Zmix Kovačević: Puno basova, nešto kreće da ti pomera telo, tera te da đuskaš, a ne umeš da objasniš šta. Odmah me je uzelo!

 Goran Zmix Kovačević: Puno basova, nešto kreće da ti pomera telo, tera te da đuskaš, a ne umeš da objasniš šta. Odmah me je uzelo!

Jedan od legendi SRPSKE KLABING SCENE Goran Zmix Kovačević je uspeo da izdvoji malo vremena za naš portal i da zaista vrhunske odgovore koje po nama svaki klaber na ovoj našoj sceni treba da pročita. Goran je samo jedan od sjajnih DJ-eva koji će sledeći vikend nastupiti prvog i drugog septembra na velikom TECHNO FESTIVALU u kultunom beogradskom klubu BARUTANA. 

Za početak nam reci godine tokom kojih si bio aktivan kao klaber i DJ na domaćoj sceni?

Na ulici sam (čitaj klubovima) još od 89-90e godine ,što znači mnogo pre nego što su reč “klaber” “klabing” ušle zvanično u srpski jezik, doduše mi onda i nismo bili klaberi, bili smo rejveri. Kao DJ aktivan sam od zime 1996e, a usporavanje je počelo završetkom zimske sezone 2012/13e kada sam imao rezidenturu u Mintu i onda je stigla porodica. Danas sam aktivan, ali vrlo retko.

Kako je sve to počelo? Kada i kako si se zainteresovao za elektronsku muziku i započeo svoju DJ karijeru, pre toga si verovatno bio neko vreme i mladi klaber?

Da bih dao oodgovor na ovo pitanje, moram da se vratim decenijama u nazad.

Pripadam generaciji koja je imala kulturu slušanja ploča, mislim na muziku uopšte, razni žanrovi i podžanrovi 50-ih ,60-ih, 70-ih, 80-ih, i naravno 90-ih, gde počinje i elektronika kakvu danas poznajemo.

Ovaj muzički pravac (tada je imao skroz drugu formu) je kod mene prisutan još kad smo se kao klinici ložili na Italo disco i Electro pop, zašta je najviše kriv legendarni DJ Dragan Kozlica čiju smo emisiju “Disko Susret” redovno slušali svake srede na Radiju 202.

Kod njega sam prvi put čuo za Sven Vath-a tamo neke 1988. Koji mi nije ostao u sećanju po muzici, nego po njegovom pevanju na engleskom, sa jakim nemačkim akcentom, bio je idealan za seriju Alo-Alo.

Za sebe volim da kažem da sam odrastao u Akademiji, koja je u ono vreme bila renomirani underground klub na evropskom nivou.

Jednom sam iz čiste radoznalosti otišao na Rejv veče jer tada uopšte nisam bio u tom fazonu, naravno na mene nije ostavilo nikakav utisak i nemam pojma ko mi je skakao po glavi te večeri. Možda čak i DJ Mark Wee…

1993. godine san bio u partizanima, sa strepnjom da nas ne pošalju u  Vijetnam i u pauzama između svega toga dosta sam slušao radio na svom walkmanu-u (manje  su se trošile baterije). Tokom jedne nedelje (tad je i u partizanima slobodan dan) slučajno sam nabasao na neku emisiju koja je vrtela muziku van standarda tog vremena. Bila je slična onoj sa Rejv večeri sa Akademije, ali sofisticiranija.

Voditelj te emisije je bio DJ Avalanche (R.I.P.), ali nisam siguran da li se i tad zvala “Ultra zona ritma”. Povratkom u grad iz VJ (1994) sve se dosta promenilo, Akademija je malo postala ”pase”.

Sve gradske ekipe su otkrile novi klub koji se zvao ”Industrija” i ja sam po difoltu krenuo tamo.

Već prvi utisak je bio fascinantan, silaziš niz stepenice, puno basova, nešto kreće da ti pomera telo, tera te da đuskaš, a ne umeš da objasniš šta.

Odmah me je uzelo…

Za vrlo kratko vreme sam upoznao celu ekipu, fazon i muziku.

U meni je proradio pločoskupljački crv sa početka priče i rešio sam da pravim kolokekciju svega onoga što mi se sviđa, bez ikakve ideje da postanem DJ.

Da bih zaradio dovoljno novca za to , počeo sam da radim u šanku kluba.

Krenule su da stižu i ploče do kojih se teško dolazilo jer je najbliža radnja bila u Solunu.

Jednom prilikom je neko video moju malu kolekciju (više se ne sećam ni ko) i postavio mi  prosto pitanje: “Zašto ih ne puštaš?”.

I tako je vrag odneo šalu…

Šta je tvoj najveći utisak klabinga tog vremena?

Iako smo tada živeli pod sankcijama, blokirani i odsečeni od ostatka sveta, Rejv kultura koja je bila globalno u nastajanju i veoma trendi, bez obzira na našu situaciju nije nas zaobišla.

Od jednom se u gradu pojavila velika količina pozitivne energije okupljena oko nečeg novog.

Biti u klubu u kome je nekoliko stotina ljudi, a gde se maltene svi poznaju, prosto je…neponovljvo.

Ljudi verovatno nisu ni svesni da je klub Industrija možda i prva probila sankcije EU, doduše kulturološkog, ne ekonomskog tipa, jer prvi umetnici koji su uopšte dolazili kod nas su upravo DJ-evi i to uglavnom iz Evrope.

Iz današnje perspektive, mislim da su mi to najveći utisci prošlog vremena.

Koji DJ-evi su bili tadašnji nosioci domaće scene, sa kim si nastupao/saradjivao i ko je tvoj favorit prema kome i danas imaš respect?

Ne bih o imenima i o nečemu što je ispričano već mnogo puta, zna se koji su ljudi bili i ostali fundament naše klupske scene, nažalost neki od njih nisu više među nama…

Svi ti ljudi su jake individue i da nije tako oni ne bi bili to što jesu. Ako si ih tada pažljivo slušao o čemu pričaju kad je muzika bila u pitanju i to primenjivao u praksi kao što sam ja, nisi mogao da ne uspeš.

Kada bih ipak morao da spomenem neko ime, neka to bude Boža Podunavac, čovek nekada mudriji i od Sionskih mudraca, ako ti nešto nije bilo jasno – pitaš njega, a on ti u jednoj rečenici odgovori tako da više nemaš ni potrebu ni prostor za podpitanje.

U to vreme smo svi imali međusobni RISTEKPA i podržavali smo se. Imao sam prilku da radim sa svima a i svi oni su imali prilku da rade sa mnom. 

Izdvoji nam neka strana imena koja su tada bila jako popularna i za čije nastupe se tražila karta više?

Kao prvo moram da kažem da je bilo i dosta domaćih žurki za koje se tražila karta više.

Sećam se da smo kao Happy People pravili serijal žurki u klubu Fest u Zemunu, prostor je imao limitiran kapacitet, pa smo i mi morali da limitiramo broj karata.

Ranije nije bilo interneta kakav je danas, sve karte smo prodavali “od uveta do uveta” i to po nekoliko dana unapred. Morali smo da isključujemo fiksne telefone koliko su zvonili.

U periodu Industrije nisi baš imao puno informacija, izvori su uglavnom bili neki strani DJ magazini, poneka snimljena kaseta, CD-i doneti od preko ili ploče koje su stigle u grad.

Upravo ploče koje su najbolje prolazile u klubu su bile prve smernice koje DJ-eve treba bukirati.

Prva velika histerija se zvala Laurent Garnier, njegova traka pod imenom “Astral Dreams” je tada rasturala dancefoor. Upravo preko ove ploče smo i čuli za njega.

Interesovanje za ovu žurku je bilo mnogo veće nego što je Industrija može da pruži, tako da je to ujedno bila i prva velika Rejv žurka. Desila se u hangaru na NBG.

Imena koja su onda bila aktuelna, a koje smo imali sreće da čujemo i vidimo u BG-u su bili ili pioniri  i začetnici globalne scene, a danas ih nazivamo legendama ili DJ-evi aktuelni tog trenutka.

Laurent Garnier, DJ Hell, DJ Misjah, Trevor Rockliffe, Slam, John Acquaviva, mlađani Umek…

Meni je ipak u celoj ovoj priči najviše u sećanju ostao natup Moby-ja (1996) u Industriji, koji je već tada bio velika zvezda, bilo nas je jedva 40-ak, sve je ličilo na zabavu zatvoreng tipa, a on danas puni stadione širom planete…

Da li si imao neki poseban naziv svojih žurki, sa kim si ih organizovao i gde?

Kad dobro razmislim, godinama sam imao rezidenture u klubovima Mondo i Andergraund, a te svoje večeri nisam krstio nekim imenom.

Van tih aktivnosti najviše smo pravili žurke kao Happy People, razlikovali smo se od drugih zato što se nismo držali stereotipnog organizovanja tipa bukiranje DJ-a, žurka u klubu, već smo uvek tražili neke zanimljive i nove prostore i ukršavali ih u prepoznatljivom HP dekoru.

Mi nismo bili samo DJ ekipa, već su uz nas bili razni umetnici koji su radili na vizuelnom identitetu uopšte ili na entrijeru prostora gde se žurka pravila, po tome smo bili prepoznatljivi…. Vrhunac ludosti sa HP je bio kada smo organizovali roadtrip u Tunis, napunili smo avion, nedelju dana smo se vitlali po plažama, pustinji, pravili žurku na brodu, bili gosti na Tuniskom državnom radiju, radili u klubu koji se zvao Metallica.Jedne od tih večeri je u klubu blizu našeg nastupao Antoine Clamaran, kod nas je bilo duplo više ljudi…

Ono na šta sam najviše ponosan jeste festival  “Ovo je moj grad” dok se održavao u klubu Pećina (2000-2003.).

To je bio festival od skoro nedelju dana na kom su bili zastupljeni svi elektronski muzički pravci a na kojem su nastupali apsolutno svi DJ-evi iz grada Beograda.

Koji muzički pravac je tada bio najzastupljeniji? Takodje nas zanima koja muzika je bila zastupljena u tvojim setovima?

U početku je bila mešavina svega postojećeg u ono doba, do ploča se teško dolazilo, samim tim i neko kanalisanje u usmeravanje ka nekom pravcu je došlo malo kasnije…

Prve muzičke podele kada su došle, bile su one osnovne – House, Techno i Trance, koji je i prvi dobio novu “granu” u vidu Goa trance-a.

Čak je i đuskanje na žurkama bilo prepoznatljivo u toj meri da nisi morao da čuješ muziku, bilo je dovoljno da vidiš kako se ljudi njišu…

Na House žurkama su uglavnom radili kukovi, na Technu su bile pesnice visoko u vazduhu (mitinaški stil), a na Trance-u su ruke bile takođe visoko u vazduhu ali sa raširenim prstma (molitveno – berojabučki stil). 

Što se moje muzike tiče uvek sam bio širokih vidika, kupovao sam sve što mi se sviđalo u datom trenutku. Sigurno sam jedini  DJ koji je radio sa najvećim zvezdama  House-a (Bob  Sinclair, Antoine Clamarane, Armand Van Helden), Techna (Dave Angel, Dave Clark ,Oxia, Rolando ,Misjah, John Selway) i Trance-a (Tsuyoshi Suzuki, Astal Projection, Marl Allen), a to je samo jedan delić. Takođe sam radio i prve drum and bass žurke po Industriji i Anderu, imao dva vrhunska MC-ja Olivera Nektarijević(KKN) i Nemanju Kojića (Hornsman CoYote). Od tog koncepta sam morao odustati jer sam i bez toga davao mnogo novca na ploče…

Ako već moram da dam neku definiciju muzike koju sam puštao, neka to bude

HOUSNO ili ti fuzija između dva osnovna pravca u elektronici….

Tvoj omiljeni klub tog vremena i da li je tada bilo tajnih žurki?

Ja sam inače i počeo svoje DJ putešestvije na jednoj privatnoj (tajnoj) žurci, jer su tadašnji standardi bili visoki. Morao si mnogo i mnogo da se predhono dokazuješ ne bi li sebi otvorio vrata nekog kluba.

Na žalost meni je to veče šou ukrao Žika Todorović koji je u to vreme bio standardni deo ekipe na žurkama, kasnije i super DJ.

Žika je to veče došao pravo sa snimanja filma i nije bio on-on, već se pojavio Dadan Karombolo, koji je naravno  ispao glavna atrakcija.

Ako ste gledali film Crna mačka Beli mačor znate o čemu pričam.

Što se klubova tiče, nije mi samo jedan omiljen jer sam u nekimaaa od njih odrastao, u nekim se anfirmisao, u nekm dominirao, a unekima zenitirao…

To su Akademija,Industrija,Sara (prvi open air  klub), Omen, Mondo, Andergraund, Kuća, Pećina, Pazi Škola i naravno Barutana.

Kako vidiš današnju domaću scenu i da li je po tvom mišljenju ceo ovaj pokret sada postao mainstream?

“Mainstream” je  izraz koji je odavno prevaziđen, ne  znam koja je to reč koja bi opisala  današnji pokret.

Domaća scena se mnogo promenila u zadnjih 20 i kusur godina, malo na bolje, pa malo na gore i tako u krug, u zavisnosti od trenda koji je bio tada ili je sada aktuelan.

Sve je veća prisutnost vrhunskih producenata, ali na žalost ne toliko kvalitetnih Dj-eva (bez uvrede) jer prosto živimo u vremenu kada su svi Dj-evi. Da ne pominjem imena ali oni koji su uspeli da usklade obe stvari isplivali su  na površinu i danas su nosioci scene bez obzira na pravac.

Za to je najviše kriva tehnologija, a samim tim i odnos prema celom fazonu,

Mi smo kupovali ili i dalje kupujemo ploče, muzika je  u više dimenzija (vidljiva i opipljiva), a današnji klinci skidaju fajlove kkoji ako im se ne svide prosto ih obrišu.

Kada bi znali kakav je osećaj kada ti stignu nove ploče, a ti ne možeš da dočekaš vikend da odeš u klub i što pre ih staviš na gramofon možda bi im se i odnos i pristup promenio.

Ako imaš nešto što bi sam dodao, izvoli?

Dodao bih samo jedno:

“Na mlađima svet ostaje ali bez starca nema udarca”

Vidimo se prvog i drugog septembra u Barutani, a za više informacija u vezi ovog sjajnog festivala koji daje podršku našim najboljim techno dj-evima možete dobiti klikom ovde.

Avatar photo

Autor: Igor