Koreni Techna: Klubska scena Detroita 1973. – 1985.

U senci priče o nastanku techna u Detroitu nalazi se priča o istoriji grada pre nastanka pomenutog elektro pravca – disco i post disco era koje su bile okidač za nastanak techno pravca. “Pokušavao sam da pomenem to u svojim intervjuima ali uvek biva izostavljeno jer pripada vremenu pre techna,” kaže Mike “Agent X” Clark, poznat DJ na gradskoj sceni. “Bilo bi lepo da ljudi konačno čuju i skapiraju situaciju koja je uzrokovala nastanak techna.”

Zbog nedostatka čitljive i dostupne dokumentacije, stvorio se jaz u Detriotskoj muzičkoj istoriji između vremena Motown-a i uspona techno muzike sredinom osamdesetih. Smatralo se da je, kako se Motown preselio iz Detroita za Los Anđeles 1972. muzička scena u gradu zamrla sve dok nije oživela zbog techna skoro dekadu kasnije. Ovo je svakako daleko od istine. Fascinantna priča je uglavnom ostala neispričana, osim u malom poglavlju Dan Sicko-ovog “Techno Rebels-a” i gomile manjih članaka, procvala Detroitska dance muzička kultura u periodu od 1973. do 1985. bila je jako uticajan period koji nikada nije dobio zasluge koje zaslužuje.

Sećanje na tinejdžere koji organizuju žurke koje su okupljale i do 1000 ljudi; goropadne after klubove; sa vlastima koje su žmurele na jedno oko pod vladavinom gradonačelnika Coleman Young-a; kratkotrajan New wave boom koji je zaslužio simpatije grupe The B-52 – sve je to ubrzo bilo zaboravljeno usled techno talasa koji je usledio. Da bi objasnio kako je Detroit “izrodio” tako uticajan žanr u kasnim osamdesetim, Ashley Zlatopolsky je porazgovarao sa nekim DJ-evima koji su proživeli sve to.

Pre disco mainstream eksplozije, funk bendovi su držali prednost u klubovima po Detroitu. Grad je bio preplavljen četvoročlanim R&B grupama. Kada su žičani instrumenti počeli da se dodaju disko yvuk je počeo da se pojavljuje. “Ako uzmete neku klasičnu stvar i sastavite je sa full funk bendom, dobijete disko,” kaže dugogodišnji Detroitski DJ Felton Howard.

Vlasnici klubova su primetili novonastali zvuk i pažnju koju privlači, pogotovo na mestima gde su se nalazili popularni Motown izvođači, kao što je  The 20 Grand. Howard, koji je živeo preko puta kluba, seća se kada je The 20 Grand napravio tranziciju sa funka na disco. “Funk bendovi su gubili poslove jer su koštali 500$ dok je disco DJ koštao 50$,” kaže Howard. “DJ je imao sve popularne ploče, zašto bi onda neko plaćao bend.”

Drugi funk klubovi u Detroitu kao što su Millie’s, Ethos, Wash’s Flamingo i Pink Poodle uskoro su se prilagodili novonastalom trendu. 

U vezi sa klubskom scenom koja je bila u razvoju sredinom sedamdesetih, radio je takođe uskočio na disko teren. Mnoge radio stanice su počele da puštaju live mixeve Dj-eva kao što su Tiger Dan, Jay Butler i Al Perkins uživo iz klubova tokom njihovih nastupa, to je postao trend koji su kasnije pratili Duane “In The Mix” Bradley i mnogi drugi. “Ja mislim da smo svi bili inspirisani disko muzikom” kaže Delano Smith, jedan od najpoznatijih disco i house dj-eva iz drugog talasa. “Mnoge stanice su potpuno promenile svoj program i puštale disco po ceo dan i noć. To je bio jedan od načina na koji je Detroit upoznao Ken Collier-a.”

 

Ken Collier, koji je preminuo 1996., je bio jedan od najistaknutijih DJ-eva u Detroitu, kasnije vodeće ime u progressive i house pokretima. Osnivači techna često svrstavaju Colliera kao direktan uticaj na njih, ali Collier je zaboravljen u internacionalnom konceptu Detroitske muzičke istorije. Kako se funk/disco promena pročula Collier je forsirao disko u Studio 54, Detroitsku manju verziju ozloglašenog Njujorkškog kluba. “Ken Collier je odbijao da pušta bilo šta od funka” kaže Howard. “On je preferirao samo disco zvuk.”

Iako su dj-evi kao što su  Collier, Renaldo White i Morris Mitchell, koji su imali grupu pod nazivom True Disco, dočekali disko pokret raširenih ruku, drugi , kao Howard, su bili oprezni. “Morate razumeti, u afroameričkim zajednicama, morate da mešate disko i funk,”  priseća se Howard. “Niste mogli samo pustiti Gloria Gaynor ‘I Will Survive’ a da ne pustite ‘Brick House’ od Commodores-a.”

Ta napetost se smanjila kako je disko napredovao. I, do sredine sedamdesetih, kao što je bila situaciju i u ostatku države, disko je bio svuda. Studio 54 je bio veliki deo Detroitske scene, ali i klubovi kao Lafayette Orleans, Boogie Down Lounge i My Fair Lady (kasnije samo The Lady) su takođe bili stanice za urbanu masu. 

Elmwood Casino je bio jedan od mnogih disko klubova koji su bili otvoreni u kasne sate, posebno su bili poznati po gay crnoj populaciji koji su podsticali kulturu slobode rame uz rame sa disko pokretom. The Chessmate je bio gay klub gde su Ken Collier i Renaldo White iz True Disco-a često puštali. “Zbog toga što sam video u The Chessmate-u sam poželela da postanem DJ” kaže  Stacey “Hotwaxx” Hale, jedna od prvih devojaka dj-eva u Detroitu. 

Kada se Studio 54 zatvarao u 02:00 am, publika bi išla u Factory, još jednu od Collierovih rezidencija. “Taj poseban deo Detroita, Palmer Park… mnogo gay naroda je živelo u tom kraju” objašnjava John Collins, trenutni član Underground Resistance-a i jedan od disko dj-eva iz prvog talasa. “U gay klubovima, poput onih u Palmer Parku, mogli smo da puštamo šta smo poželeli.”

Već krajem dekade disko boom se bližio kraju, međutim dance muzika nije jenjavala. U Detroitu sredjnoškolci formiraju javne klubove i organizuju dance žurke. 

“Muzika je još uvek bila nova i mixovanje sa 2 gramofona je tek postajalo popularno” priseća se Delano Smith, koji je u to vreme kao srednjoškolac puštao muziku na privatnim žurkama. Puštao je i u Courtier-u i još jednom klubu The Next Phase. “Malo ko od nas je znao dobro da poveže bitove u to vreme, neki su naučili neki nisu. Mislim da sam ja bio jedan od srećnika koji je naučio na vreme. Nisam imao opremu u to vreme i često sam vežbao u kući mog prijatelja  Carl Martin-a. On i osnivač Next Phase-a Avon McDaniel formirali su DJ grupu pod nazivom Soundwave, koje sam i ja bio deo. Radili smo žurke po Detroitu za razne srednjoškolske organizacije. Karl je imao najbolji mobilni sistem u to vreme. Ken Collier je često iznajmljivao njegov sistem za neke od svojih afterparty žurki. Ja bih pomagao Carlu da postavi sve, nosio zvučnike, itd., i posmatrali bi Kena po celu noć.”

Direct Drive još jedna tinejdžerska dj grupacija sa kraja sedamdesetih, je takođe postala uticajna sila u Detroitskoj ranoj house sceni samo nekoliko godina kasnije. Vlasnik Todd Johnson je započeo svoju karijeru obezbeđujući opremu i rasvetu ostalim promoterima u kraju kao što su Kevin Mapp of Rafael i Charivari crew. Znajući da postoje velike šanse za još jednu ekipu, Johnson je regrutovao  DJ Darryl Shanno-a i odlučio da pridobije Delano Smith-a i Terry Adams-a iz Courtiera, iako su obojica odbili da postanu članovi novonastale ekipe. Johnson je naposletku ubedio Tim Slater-a i Hassan Nurullah-a, i Direct Drive ekipa je osnovana – kasnije se širila i uključivala James Wells-a, Kevin Dysard-a, Duane Montgomery-a, Ray Barry-a, Alan Ester-a, Alan Heath-a, Mike Clark-a, Mike Brown-a, Theresa Hill-a, Jay Ralston-a i još mnogo njih.

 

Mike Clark je imao samo 12 godina kada je prisustvovao svojoj prvoj klubskoj žurci 1978. i tu upoznao Direct Drive-ovog tvorca Todd Johnson-a. Clark-ov stariji brat Gilbert je organizovao žurke sa grupom zvanom Gentlemen of the ’80s, i majka ga je uvek molila da povede i Majka sa sobom. “Nikada neću zaboraviti – prva traka koju sam čuo je bila ‘Rapture’ od Blondie,” priseća se Majk. “Bilo je zanimljivo jer je bilo tako kasno, kraj disko ere, tako da ste imali reflektore, disko kuglu, strobove i maglu u klubovima, svi otkačeno obučeni.”

Eventovi koje je Klark doživeo postali su sve češći kako je tinejdžerska scena rasla tokom ranih osamdesetih. “Imali smo to mesto zvano Park Avenue Club”, kaže on. “U to vreme to je bio hotel i imao je dve banket sale, i mi smo u obe priređivali žurke. U to vreme imali ste jednu žurku nedeljno, tako da je mnogo ljudi dolazilo (preko 1000) . Bez obzira na sve i gde su se te žurke održavale, interesovanje je bilo ogromno.”

Clark nastavlja, “Oko 81. počeli smo da dovodimo druge Dj ekipe (kao npr Deep Space). Kevin Dysard, Ray Berry su bili druga generacija Direct Drive-a, Direct Drive dj-evi koji su došli nakon 1982. Spremao sam se da stanem u sledeći red, ali u međuvremenu, dok su se sve te stvari dešavale, Deep Space (Juan AtkinsKevin SaundersonDerrick MayEddie Fowlkes) se pojavio. Oni su bili nove mačke u bloku, ali su bili potpuno drugačiji, naginjali su više industrial strani… više prilagođeni prigradskoj publici (jer su bili iz Belleville-a).”

Scena koja je razvijala post-disco i pre-techno u Detroitu je bila neverovatno raznolika. “Kada uzmete klince koji nikada nisu bili u nekoj party atmosferi, oni su toliko srećni što su izašli da ih možete besmisleno pridobiti stvarima koje ne znaju”, kaže Howard. “Ken i ja smo to iskorišćavali jer smo puštali na studentskim žurkama gde klinci nisu imali pojma šta puštamo”.

“Tako smo mi dobili te klince koji su bili teskobni i želeli su da igraju. Što smo jače puštali to su oni više igrali. Dolazili su sa novim rutinama, igračkim pokretima, igračkim grupama i živeli su da igraju – nisu imali šta drugo da rade! Nisu imali video igrice u to vreme, sve što su radili su bile ili rolšule ili igranje… Sva ta deca, tinejdžeri… dolazili su (na žurke) i pokušavali da pronađu sebe. Nisu znali ko su, niti šta žele da budu, ali u tom trenutku su samo želeli da partijaju – i to da partijaju brutalno.”

Jedan od najpopularnijih klubova u to vreme u Detroitu je bio L’uomo. Klub je privlačio mlađe populacije u ranijim večernjim satima koje je, kako je veče odmicalo pa sve do jutra, menjala odrasla publika. Često su ove ilegalne žurke privlačile i do 4 hiljade ljudi. Delano Smith je držao rezidenciju u L’uomo-u. “L’uomo je bio klub u stilu magacina u zabačenom delu grada, sa masivnim zvučnim sistemom.” on se priseća. “To je bila moja prva rezidentura i mislim da sam tako postao popularan u Detroitu. Bio je jedini klub te vrste u to vreme. Kada sam prvi put upoznao Ken Collier-a imao sam 17 godina i puštao sam sredom i subotom u L’uomo-u. Ja sam puštao do 02am nakon čega je on držao after do 06am.”

Osim L’uomo-a, mnogi gay afteri su bili organizovani na tajnim lokacijama zbog kulturne stigme protiv LGBT načina življenja. Ipak Detroit je imao mnogo after klubova drugih tipova, za sve generacije i sve afinitete. “Bilo je kockanja, igranja… koji god taboo je postojao mogli smo ga pokriti na after žurkama.” kaže Felton Howard, “Detroit je u jednom trenutku bio lud za ostajanjem napolju do kasnih sati.”

Sa Detroitom pod vladavinom gradonačelnika Coleman Young-a od 1974.-1994., afteri su jednostavno bujali  jer je i sam Young bio poklonik noćnog života i kocke. Skoro svi eventovi od 09 pm do 02 am su bili propraćeni afterom. Prva žurka Stacey Hale je bila u klubu Hollywood (koji je sada crkva, zanimljivo većina tih mesta je danas pretvoreno u neku vrstu svetilišta).

“Mi (klub Hollywood) nismo bili mainstream. Muzike koju smo puštali nije bilo na radiju.” Hale se priseća “Pravili smo takvu buku i nije nas bilo briga… bilo je mnogo ljubavi na našim žurkama. Nikada nije bilo nasilja!”

“Ken Collier was the Frankie Knuckles and Larry Levan of Detroit.” – Stacey Hale

Kako je nova dekada počela, nova klubska scena je počela da se pojavljuje u Detroitu. Oko 1980. Detroitska noćna kultura je počela da postaje raznovrsnija – socijalno, rasno i seksualno. “Išli smo da vidimo Steve Nader-a, gay dj-a,” seća se Felton Howard. “Koji je tip kluba? Meni nije bilo bitno. Išao sam u strejt klubove, gej klubove, klubove za crnce i belce, latino klubove – svuda. I onda smo imali tu situaciju gde su nam dosadili crni urbani klubovi pa smo da izađemo i čujemo neku dobru muziku, tako smo počeli obilazak gay klubova. Odlazimo u Backstreet i čujemo Steve Nader-a, ja igram i lik ima drskosti da pusti ‘Blue Suede Shoes’ i uhvatim sebe kako igram uz Elvis Presley-a! U fazonu sam ‘Get outta here!’ Zapravo mi se svidelo.”

Inspirisan DJ-evima kao što je Nader, Howard počinje da pušta u Carson’s-u. Takođe je imao vikend rezidencju u klubu Climax 2, novom klubu kapaciteta do 1500 ljudi. To je bio jedan od mnogih novih klubova – osamdesete su propraćene mnoštvom novih klubova kao što su Warehouse, Cheeks, The Gas Station, Heaven, The Factory (on Jefferson), UBQ, Taboo, Bookie’s [Club 870], Tremors i The Downstairs Pub. “Mnoštvo starih klubova je zatvoreno pa smo bili prinuđeni da pronađemo nova mesta za žurke”, kaže Delano Smith.

The Gas Station i Heaven, posebno, su postali dva najuticajnija kluba u Detroitskoj cvetajućoj dance kulturi. “Klub Heaven je imao internacionalnu reputaciju”, kaže John Collins. Ova dva kluba su delila zgradu, The Gas Station je bio u prizemlju radio od 09 pm do 02 am a Heaven se nalazio iznad i držao aftere. Ken Collier-ova duga rezidentura u Heavenu je verovatno bila njegova najuticajnija. “Ken Collier je bio Frankie Knuckles and Larry Levan Detroita,” kaže Hale. Legendarni radio DJ Electrifying Mojo mu je čak dao i nadimak “Godfather” (Kum).

 

Collier je bio jako poštovan na lokalnoj muzičkoj sceni i u centrima dance muzike u Njujorku i Čikagu. Drugi DJ-evi su mu se obraćali za sva pitanja vezana za muziku. ” Sećam se da sam pozvao Kena, bila je subota veče (1982-1983), i upitao ga, koja je tvoja omiljena traka trenutno?” kaže Howard. “I on bi mi rekao ta i ta, i ta je sinoć na žurci napravila lom. To je bilo vreme kada su bile popularne višestruke veze, onda bi ubacili Frankie Knuckles-a i Larry Levan-a u razgovor, i ja pričam sa Kenom a u isto vreme mi i oni odgovaraju “Ta house traka je takva i takva…” 

Iako su tada postojala udruženja za ploče kao što je bilo Dance Detroit od Steve Nader-a i Jerry Johnson-a, United Record Pool vođen od strane Tyrone Bradley-a i  Collier-a je imao jednu od ultimativnih kolekcija, koju su delili sa svojim kolegama. “Upoznao sam ga (Colliera) preko Direct Drive momaka, jer su ga oni uvek angažovali da radi žurke” kaže Clark. “On je živeo u pri kraju moje ulice kako se ispostavilo i prodavao je ploče u svojoj kući. Ja, Norm Talley, i Tim Mitchell i par drugih ljudi smo često išli do njegove kuće i kupovali tone ploča i on nam je uvek dozvoljavao da puštamo sa njim.”

Collier je pomogao da se dance zajednica zbliži i olakšao situaciju da prijateljstvo i socijalna mreža postanu važniji od rivalstva među dj-evima. Posmatranje Collierove zanesene publike koja se brojala u hiljadama u Heaven-u, koja je satima non-stop igrala uz zviždanje, vazdušne sirene i slične stvari, motivisalo je Stacey Hale da potraži žurku za sebe. “Otišla sam do njega i pitala ga – da li postoji neka devojka da pušta muziku?” One odgovorio “Ne”, tako da sam mu ja rekla “Ja ću biti tvoja glavna devojka” priseća se Hale. “Bilo je drugih ženskih DJ-eva ali one nisu mixovale. Ja sam takođe bila i na radiju, ja sam zapravo dovela B-52’s tamo; dovela sam ih u klub da igraju.”

Radeći na radio stanicama širom Detroita, Hale i drugi mix show DJ-evi su stupili u kontakt sa mnogim legendarnim imenima iz muzičke industrije ali malo ih je ostavilo tako dubok uticaj kao ona i njena iskustva sa jednim od najvećih imena Detroitskih radio stanica –  The Electrifying Mojo. Radio enigma koja će tek pokazati svoje lice javnosti, Mojo je bio predvodnik kasnih šou programa, tokom kraja sedamdesetih i početka osamdesetih, kao što su bili  The Landing of the Mothership i Midnight Funk Association, gde su fanovi pozivani na Mothership dok je Mojo puštao neverovatan mix žanrova koji se sastojao od funk-a, soula-a, new wawe-a i rock-a sa uvek neverovatnim i prepoznatljivim introm. Zaslužan za ubacivanje  The B-52’s i Kraftwerk-a na Detroit radio market, Mojo je takođe bio pogon za predstojeći new wawe zvuk koji je usledio nakon diska. Držao je rezidenturu u  Studio 54, “On je puštao New wawe pre nego što smo mi uopšte znali šta je to,” kaže Hale “On je uvek puštao B-sides i takve stvari… jednostavno drugačije.”

U međuvremenu u klubu Cheeks, Jeff Mills je razvijao svoju čarobnjačku ličnost. Još jedan od važnijih klubova iz osamdesetih, John Collins i Stacey Hale su imali rezidenturu u Cheeks-u zajedno sa Mills-om i Alan Ester-om. Poznate ličnosti bi se često pojavljivale Anita Baker, Aretha Franklin i članovi Detroit Pistons-a.

Cheeks je bio mesto gde je Mills stekao ime. Ono što je zvučalo kao rani hard techno u Cheek-u je zapravo bilo nasleđe gomile intro ploča naslaganih jedna na drugu  skrečovanih neverovatnom brzinom od strane Jeff Mills-a, tako da je zvuk evoluirao. “Intro obično traje oko minut, minut i po pre nego što pevanje počne,” objašnjava Felton Howard. “Jeff je bio toliko brz da pušta samo intro. Ako slušate disko trake one su uvek ritmične u početku. Jeff bi puštao 30 do 45 sekundi i duže ako je bio duži intro i onda stavio drugu ploču, nakon što bi ta došla do pevanja, Jeff bi stavljao drugu, pa još jednu, i još jednu…”

Cheeks je često smatran za jedan od prvih klubova u kom je puštan Detroit techno, zahvaljujući Millsu i ostalima, ali je takođe bio i klub koji je omogućio pokretu da raste i oformi se. Evoluirao je u Detroit  techno/house znamenitost zajedno sa The Music Institute-om pre zatvaranja. Kevin Saunderson je čak podelio jedne od prvih promo kopija “Big Fun-a” i “Good Life-a” John Collins-u u Cheeks-u. “Mislim da je istorija Cheeks-a zapanjujuća,” kaže Collins, prvi crni DJ koji je radio u Cheeks-u. “Kao neko ko je bio tamo od početka, znam šta se dešavalo.”

“I think the history of Cheeks is glossed over. Being there from the beginning, I know what happened.” – John Collins

Underground zajednica u početku nije poštovala klub. “Kada se Cheeks otvorio početkom osamdesetih bio je klub za belce sa belcima vlasnicima”, priseća se Collins. “Cheeks je bio luksuzan klub u koji su svi želeli da odu. Jedan od vlasnika je bio advokat, veoma arogantan advokat i on je odbijao ljude od kluba. Radili su neke četiri godine i onda odlučili da otvore novi mnogo veći klub u predgrađu na mestu zvanom Menagé.”

Posle toga sve se promenilo. Vlasnici Warehouse-a  Larry Harrison i Marshall Jackson su preuzeli lokal i pretvorili somotski fensi klub u bombastičan klub otvoren za sve. Kako Collins tvrdi, ljudi bi se često i penjali preko zidova da uđu. To je bilo jako popularno mesto. Istorija pamti The Music Institute kao prvi dom tehno muzike u Detroitu, ali zaboravlja se uticaj koji je Cheeks imao još pre nego što se The Music Institute čak i otvorio. 

 

Ono što se često zaboravlja u već prihvaćenoj istoriji o tehno počecima u Detroitu je njegova povezanost sa house-om – progressive-om i disco-om. “Želela bi da se ova istorija zna”, kaže Hale. “Mi smo postavili temelje za techno. Mi nismo bili svesni da to radimo ali smo za to zaslužni.”

“Ako poslušate neke od ranijih stavri koje je Kevin Saunderson radio, kao i Derrick May vi pomislite na ‘Big Fun’ i ‘Good Life,’ to je 4×4 beat,” kaže John Collins. “Sadrže klavijaturu i bubnjeve.. to je toliko blizu house-u ali su ipak otišli korak dalje i dodali neke elektro elemente. Čisto da vidite koliko je house muzika uticala na rani Detroit techno. Čak je i ‘Strings of Life’, koja je jedna od mojih omiljenih techno traka za sva vremena, bila jako house-y.”

“Kad je techno počeo, svi su poludeli za njim.” kaže Collins. “Nije mi jasno zašto cela ova priča nije ispričana onako kako je trebala biti. To je priča koja treba da se zna. Zaboravljena je…”

 

Specijalna zahvalnica za Stacey Hale, Mike Clark-a, John Collins-a, Delano Smith-a i Felton Howard-a za to što su podelili svoje priče, slike i izdvojili vreme za intervju…

 

 

Izvor: RedBullMusicAcademy

 

Avatar photo

Autor: Igor